U praksi upravljanja knjižnim fondom često se događa da se odluke o nabavi i preporukama temelje na krivim pretpostavkama o tome što pojedini žanr „jest“. To stvara nesklad između očekivanja čitatelja i stvarnog sadržaja knjige. Posljedica su promašene preporuke, slabija posudba i više prigovora.
Problem najčešće počinje mitom da su žanrovi krute ladice, a ne skup dogovorenih signala o stilu, temi i tempu. Kad se žanr tretira kao etiketa koja sve objašnjava, zanemare se hibridni naslovi i autori koji svjesno miješaju postupke. Tada se i kvalitetne knjige pogrešno pozicioniraju.
Činjenica je da su žanrovi korisni kao orijentir, ali ne kao presuda o vrijednosti ili publici. U suvremenim romanima često se pojavljuju elementi krimića, obiteljske sage i društvene kritike u istom naslovu. Ako se to ne prepozna, čitatelj koji traži „čisti“ krimić može biti razočaran, a čitatelj kojem bi se svidjela društvena tematika nikad ne dođe do knjige.
Kod biografija i autobiografija čest je mit da su to uvijek linearne i „objektivne“ priče. U stvarnosti, autobiografije koriste književne tehnike, selekciju događaja i jasnu autorsku perspektivu. Rješenje je opisati dominantni fokus: karijera, privatni život, povijesni kontekst ili unutarnji razvoj, umjesto oslanjanja na samu etiketu.
Fantastika i znanstvena fantastika često se pogrešno svode na eskapizam, iako mnogi naslovi služe kao modeliranje društvenih pitanja kroz spekulaciju. Kad to preskočimo, propuštamo povezati te knjige s interesom za popularnu znanost, etiku tehnologije ili političke teme. U preporukama treba naglasiti ideju i tip svijeta: „što ako“ scenarij, svemirska opera, urbana fantastika ili near-future.
Povijesne knjige također nose mit da su nužno „teške“ i spore, što odbija dio publike. Mnogo povijesnih romana i publicistike danas je strukturirano narativno, s kratkim poglavljima i jasnim lukom priče. Operativno, pomaže označiti razinu dokumentarnosti, razdoblje i prisutnost dodataka poput karata, izvora i kronologije.
Krimići i trileri se često tretiraju kao isto, pa se miješaju očekivanja oko tempa i fokusa. Krimić tipično naglašava istragu i tragove, dok triler naglašava prijetnju i vrijeme kao pritisak. U katalogu i preporukama treba navesti okidač radnje: zločin, zavjera, psihološki pritisak ili proceduralni rad, te očekivani intenzitet.
Kuharice i gastronomija pate od mita da su relevantne samo za „recepte“, a ne i za znanje i kulturu. Mnoge kuharice su i putopis, povijest namirnica ili vodič kroz tehnike, što ih čini korisnima široj publici. Dobro rješenje je organizirati ih po namjeni: brza kuhinja, tehnike, regionalna kuhinja, prehrambene navike i jelovnici, uz jasne oznake razine zahtjevnosti.
Putopisi i putna literatura često se pogrešno procjenjuju po destinaciji, iako je ključan pripovjedni pristup. Neki su reportažni i informativni, drugi su osobni i refleksivni, a treći prate povijesne slojeve prostora. Za bolju posudbu korisno je istaknuti perspektivu autora, vremenski okvir putovanja i omjer praktičnih informacija prema doživljaju.